Image Alt

Između kapitala i čovjeka: Rad od kuće nije sjedenje u kućnim papučama i bademantilu

Između kapitala i čovjeka: Rad od kuće nije sjedenje u kućnim papučama i bademantilu

 

Scenarij koji su mnogi radnici, nenaspavani, stiješnjeni u autobusima i vozovima, frustrirani u saobraćajnim gužvama, sigurno bar jednom zamišljali: buđenje bez stresa i pomjeranja alarma, posao i pauze po rasporedu koji sami osmišljaju, komfor vlastitog doma, troškovi putovanja minimalni, više vremena za slobodne aktivnosti… Činilo se kao ideja iz nekog utopijskog SF filma – svi sjedimo u svojim domovima i radimo, pa odmah nakon posla prionemo na užitak i na sve ono što nas doista zanima.

Budućnost je, na mnogo načina, zbog pandemije Covid-19 stigla ranije, a sfera na koju su prateće epidemiološke mjere imale ogroman uticaj svakako je sfera rada. Već u prvih par mjeseci pandemije pojavljuju se medijski izvještaji o povećanoj produktivnosti radnika koji su radili od kuće. Tehnološki giganti Twitter i Google su dodatno podstakli rasprave omogućivši svojim zaposlenicima da se opredijele za rad na daljinu do daljnjeg ili čak trajno. Odranije je poznato da, primjerice, vozarenje (commuting) negativno utiče na psihološko i fizičko zdravlje radnika, što je problem koji bi se radom od kuće mogao zauvijek riješiti. Čini se da prednosti daleko premašuju negativne strane. Međutim, brzo se pokazalo da je euforija bila preuranjena i da institucija „radnog mjesta“ neće tako brzo postati prošlost. Drugim riječima, novonastala situacija bila je suviše kompleksna za neki generalan zaključak, kako to piše, primjerice, Forbes.

U Bosni i Hercegovini se pandemijski rad na daljinu pokazao radije kao alternativno rješenje nego kao fenomen koji bi se mogao sistemski usvojiti i primijeniti. Novi rast broja zaraženih i mogućnost novog zatvaranja čini ga i dalje aktuelnim, mada su sada jasniji njegovi efekti po, ugrubo rečeno, radnike koji na taj način rizikuju malo (uglavnom budžetski zaposlenici), te one koji rizikuju gotovo sve, uključujući i sam posao (zaposlenici privatnih kompanija, sezonski i prekarni radnici). Period tokom kojeg smo radili od kuće pokazao je izuzetnu adaptabilnost radnika i radnica, te fleksibilnost poslodavaca, ali je otvorio i neka druga, dublja pitanja o samoj naravi rada.

Izokrenuti dan

Kao i mnogi mladi i prekarni radnici i radnice u našoj zemlji, Mirela (ime poznato redakciji) se na početku pandemije Covid-19 našla u situaciji koju ranije nije mogla ni zamisliti. Radeći dva posla – jedan administrativni, kancelarijski, drugi u jednoj sarajevskoj srednjoj školi, ubrzo je shvatila da će organizacija „kućnog“ radnog vremena tokom lockdowna biti ogroman izazov. Dešavalo se da pred računarom bude od 8 ujutro do ponoći – pritom, stanuje sa četveročlanom porodicom, roditeljima i bratom.

Najveći problem je to što ja svoj rad ni prije pandemije nisam mogla regulisati u okviru osmočasovnog radnog vremena. Mnogo toga je otišlo u jednu nevidljivu sferu neimenovanja. Svaki radnik je to vjerovatno drugačije doživio, ali sigurno da je online rad onemogućio da se radno vrijeme reguliše – problemi se nisu mogli podijeliti s timom, ispregovarati sa šefovima, izgubila se i horizontalna i vertikalna komponenta komunikacije.

Rad školskog nastavnika jeste vremenski fiksiran, i podrazumijeva određen „nevidljivi“ rad na pripremi časova, ali je pandemija čak i „regularnu“ preopterećenost ove profesije dodatno otežala – nastavnik je morao biti dostupan tokom velikog dijela dana, a planiranje časova za virtuelni prostor ni po čemu ne nalikuje na klasični čas.

Dan mi se izokrenuo. Često sam na laptopu duže od osam sati, a pritom sam doživljavala strašnu paranoju jer sam bila primorana sve raditi u ograničenom prostoru. Probudim se u svojoj sobi, odem da doručkujem u kuhinji, vratim se u sobu gdje u jednom ćošku osmišljavam „scenografiju“ za online nastavu. Na psihološkoj razini se stvorio problem u percepciji vremena time što je moj privatni prostor postao radni.

Mirela je u međuvremenu odustala od administrativnog posla, koji je, naglašava, bio jednostavniji za organizirati, te se posvetila nastavi. Međutim, način na koji se njen radni dan transformisao nagnao ju je da razmišlja i o dugoročnim posljedicama ovih promjena:

To što je moj vlastiti prostor postao multifunkcionalan me je i natjeralo da razmišljam dugoročno o našim radnim pravima. Bojim se da će ih se nakon pandemije drugačije gledati, da će neki poslodavci rad od kuće koristiti kao sjajnu priliku da nas uvijek drže angažovanim, da pomjeraju granicu radnog vremena. Možda ćemo čak i mi koji smo vezani za klasične javne sisteme biti primorani preći u „freelancere“. Dešavalo se da moje kolege iz javnog ili nevladinog sektora imaju blaže simptome prehlade ili čak Covid, a i dalje su radili, vodeći se onim „nema ko drugi, ja to moram“.

Nužno zlo

Prema podacima ankete „Živjeti i raditi u vrijeme koronavirusa“ koju je od maja do decembra 2020. godine sprovodila fondacija WageIndicator, 57 posto bosanskohercegovačkih radnika i radnica provodilo je vrijeme u kući zbog mjera protiv pandemije. Radnici i radnice uglavnom žive, prema anketi, u stanovima od 3,1 prostorije u prosjeku, sa 2,4 osobe u domaćinstvu, a 56,5 posto kaže da su imali dovoljno fizičke aktivnosti tokom ovog perioda.

U nešto više od godinu dana od prvog lockdowna u BiH nije bilo ozbiljnijih napora da se rad od kuće zakonski definira. Iako su sindikati i poslodavci u više navrata naglašavali potrebu da se u postojeću radnu legislativu unesu izmjene koje bi je prilagodile pandemiji i ekonomskom oporavku nakon zatvaranja, o nacrtu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine, objavljenom u aprilu 2020. godine, nije se raspravljalo. U postojećem Zakonu o radu rad od kuće definiran je površno – poslodavcu je dopušteno da prilikom sklapanja ugovora s radnikom odmah definiše da radi od kuće, ali nije otvorena mogućnost da poslodavac to čini u vrijeme vanredne situacije. Udruženje poslodavaca predložilo je da se rad od kuće definira internim aktom poslodavaca, umjesto posebne odluke poslodavca, ali su se u nacrtu našli i prijedlozi da radniku plata može biti smanjena tokom stanja prirodne nesreće, da se radnici mogu uputiti na neplaćeno odsustvo kao i na korištenje preostalog godišnjeg odmora i na „čekanje“, te da se radnik može preraspodijeliti na rad od 72 časa sedmično. Savez samostalnih sindikata BiH je odbio nacrt, naglasivši da je u njemu izostala ravnoteža između radnika i poslodavca, te da se ista dodatno narušava predloženim izmjenama, “jer se poslodavcima kroz institute poput plaćenog i neplaćenog odsustva, upućivanja na rad od kuće, prinudnog godišnjeg odmora, te upućivanja radnika na čekanje omogućava rješavanje radnika na jedan podmukao i jeftin način”. Po svemu sudeći, rad na daljinu domaće su vlasti shvatile kao neku vrstu prelaznog rješenja tokom pandemije.

Da rad od kuće ili rad na daljinu ni nakon punu godinu dana pandemije nije zakonski definiran, niti je bilo ozbiljnih inicijativa da se takvo nešto učini, potvrđuje u razgovoru za Naratorium predsjednica Saveza sindikata RS Ranka Mišić:

Rad od kuće bio je nepoznanica u radnom pravu i on je tokom pandemije u nekom momentu praktično zamijenio standardni oblik rada na radnom mjestu. Bili smo prinuđeni da tražimo različite načine da sačuvamo radna mjesta i privrednu aktivnosti u ovoj situaciji punoj izazova za radnike i poslodavce. Rad od kuće nije da sjedite u kućnim papučama i bademantilu i radite. Rad od kuće bi morao biti uređen institut, kaže Mišić.

Ona ističe da u zemlji gdje se od prosječne plate jedva preživljava takav način rada izazvao niz problema. Oprema kojom radite ne bi smjela biti vaša nego mora biti oprema poslodavca. Neko mora da plati resurse kao što su struja, internet i sve drugo potrebno za takvu vrstu rada u domaćinstvu.

To pokazuje i primjer naše sagovornice s početka teksta – zbog rada od kuće oduzimala se naknada za prevoz i topli obrok, a nije se mnogo učinilo da se, primjerice, prosvjetnim radnicima, plaćaju troškovi rada – struju, internet, opremu – sve ono što je jednom nastavniku neophodno da održi online čas. Slični primjeri su svuda oko nas, odnosno, gdje god se radom od kuće mogao bar djelimično zamijeniti potencijalno po zdravlje opasan rad na radnom mjestu.

Članovi i članice sindikalne organizacije koju vodi Mišić kažu da je rad od kuće – nužno zlo:

Radnicima je teško palo i otuđivanje, odnosno online komunikacija sa šefovima i kolegama koja često nije mogla da odgovori svim izazovima. Čovjeku je prirodno i svojstveno da radi timski, da razmjenjuje informacije, živa komunikacija koja omogućava da se problemi rješavaju. Rad od kuće nema značajniju podršku. Nekima je bilo zanimljivo na početku, ali većina nije bila sretna, i mnogi nisu uspjeli u kući obezbijediti radnu atmosferu koja podrazumijeva osam sati rada s pauzom od trideset minuta. Posebno  su pogođene žene koje su opterećene i poslom i kućnim radom. Ovo nije sretno rješenje, nije nešto čemu se radnici raduju, a poseban je problem što nemamo propise koji bi jasno definirali.

 

Cijena slobode

Nemogućnost organizacije vremena i prostora za rad, ukoliko vam kućne okolnosti to ne dozvoljavaju, gubitak interakcije s kolegama i šefovima, ali i distance između privatnog i poslovnog – sve to generiše ozbiljan psihološki pritisak na radništvo. Psiholozi upozoravaju da bi, dugoročno gledano, rad od kuće mogao ostaviti ozbiljne posljedice po mentalno zdravlje ljudi:

Iako rad od kuće nije novina, ipak je u vrijeme pandemije bio drugačiji: bilo je iznimno teško da se preko noći, bez ikakvih priprema, potpuno fokusiramo na posao u jednom potpuno drugačijem okruženju. Kuća je kuća, posao je posao, kancelarija je kancelarija. Ako već nemate neko iskustvo rada od kuće, odnosno ako niste freelancer, to može biti prilično šokantno, jedna čudna i neočekivana situacija na koju se čovjek vrlo teško adaptira. Ljudi su se adaptirali, privremeno, ali dugoročno će ova situacija sigurno imati posljedice na njihovo mentalno zdravlje, kazala je u razgovoru za Naratorium psihologinja Sandra Muratović.

Muratović kaže da ne moramo strahovati od usamljenosti, jer se možemo okružiti ljudima bar virtuelno, no prijeti nam otuđenje, odnosno nešto dublje od usamljenosti:

To se već dešava, otuđili smo se jedini od drugih, naučili smo da sami sa sobom izlazimo na kraj, što je s jedne strane dobro, ali s druge strane su potrebe ljudi kao društvenih bića neispunjene. Mi trebamo jedni druge, čak i ako je to obično druženje, kafa na pauzi s kolegama, čak i small talk kojeg sada praktično i nema. Ne smijemo zaboraviti da nemamo svi iste uslove, ni sređenu porodičnu situaciju, niti vlastitu sobu i dobru radnu atmosferu. Posebno treba obratiti pažnju na one koji trpe zlostavljanje – takvima je odlazak iz kuće na posao jedini izlaz u normalni život.

I njena kolegica Nermina Vehabović-Rudež se slaže: bez socijalizacije, rad je teško podnošljiv.

Nisu svi ljudi introvertni pa da im rad od kuće odgovara. Uz sav taj stres i pritisak koji povlači nemogućnost organizacije radne atmosfere u kućnom okruženju, nemogućnost direktnog kontakta s ljudima je teško podnijeti. Ljudskim bićima je socijalizacija izuzetno važna.

Međutim, da li je doista „novootkriveni“ koncept rada od kuće u potpunosti negativna pojava? To što se zadovoljstvo radnika u pojedinim djelatnostima povećalo, kao i produktivnost kompanija – svakako može biti razvojna šansa. Naposljetku, mnogim je ljudima rad na daljinu i prije pandemije bio svakodnevnica i upravo bi oni koji su ga sami izabrali mogli istaći pozitivne strane. Freelanceri ili slobodni radnici, kojih je u našoj zemlji sve više, prepoznatljivi su upravo po tome što rad obavljaju od kuće, a za njihov se radni i životni status vežu i kreativnost, dinamičnost, autonoman razvoj karijere. U razgovoru za Naratorium predsjednica Udruženja „Freelance“ u BiH Elena Babić-Đaković ističe da freelancing ima mnoge dobre strane, primjenjive čak i na privremeni ili povremeni rad od kuće:

Govoreći iz lične perspektive, ono najljepše u freelancingu je lična sloboda. Vi ste potpuno slobodni da upravljate svojom karijerom, birate s kim ćete sarađivati, kada ćete raditi i koliko. Za mene je ta vrsta slobode najveća prednost.

Ona ističe i da je kvalitet života puno bolji nego kod radnika zaposlenih „od 9 do 5“:

Freelancing omogućava da imate dovoljno slobodnog vremena za rad na sebi, porodicu, boravak u prirodi, putovanja, učenje, odnosno sve ono što u standardnom obliku zaposlenja ljudi ne mogu stići, jer moraju raditi osam sati, čemu treba dodati i vrijeme putovanja na posao, kaže ona.

Ova vrsta slobode, ipak, ima cijenu, a ona je, bar u domaćim okvirima, zakonska nedefiniranost. Babić-Đaković kaže da rad freelancera trenutno nije zakonski regulisan: freelanceri ne postoje u Zakonu o radu i nemaju prava kao drugi radnici i poreski obveznici. Jedino što imaju su imaju obaveze plaćanja poreza i doprinosa: Zakon o doprinosima od njih zahtijeva plaćanje zdravstvenog osiguranja na teret osiguranika, ali pritom, paradoksalno, freelanceri tj. slobodni radnici nisu prepoznati kao osiguranici po Zakonu o zdravstvenom osiguranju. To praktično znači da iako plaćaju za zdravstveno osiguranje, nisu u mogućnosti koristiti zdravstvenu zaštitu u javnom sistemu zdravstva. Trenutno je upravo glavna aktivnost Udruženja zagovaranje definisanja radno pravnog okvira za freelancere u Zakonima o radu i ostalim zakonima koji određuju uslove rada i status slobodnih radnika.

Babić-Đaković naglašava, pak, da živimo u historijskom trenutku kada freelancing doživljava procvat, baš uslijed pandemije. Nakon nje, freelancing će eksplodirati, uvjerena je:

Veliki je interes. Mi svaki dan dobijamo pozive od ljudi koji traže savjete, raspituju se kako da započnu, jer u BiH posla nema čak i bez pandemije. Vjerujem da će se vrlo mali broj kompanija vratiti na onaj „starinski“ način gdje je neophodno da ljudi rade na jednoj lokaciji, bar u onim zanimanjima gdje je to moguće i isplativo. U svijetu već odavno mladi ljudi sami biraju taj način rada, zato što to žele i mogu. Kod nas je, nažalost, to još uvijek stvar nužde, ali mislim da se ide ka tome, jer nemamo drugog izbora.

Međutim, gdje se javi „isplativost“ mogla bi se javiti i zloupotreba. Rad na daljinu bi mogao postati nova porobljenost radnika koji su vezani za kompaniju, a biraju neku vrstu „kućnog“ radnog režima. Mogućnost da u okviru vlastite plate pokrivate troškove rada mogla bi se pretvoriti u potplaćenost kojom će se skupo nadoknaditi sloboda. Pritom, vezanost za kuću mnogi bi šefovi mogli shvatiti kao odobrenje da od vas traže vječitu dostupnost. Psiholozi upozoravaju da šefovi moraju prepoznati pravo na privatni život i odmor, ali i da radnici moraju naučiti reći „ne“ na kraju radnog vremena. Babić-Đaković, pak, naglašava da i samozaposleni radnici moraju naučiti cijeniti vlastiti rad, te da su „slobodni radnik i kompanija/naručitelj posla ravnopravni partneri u poslu“.

 

Ratnici iza tastature

Da li je onda, doista, potencijalna eksplozija popularnosti freelancinga, te rada od kuće budućnost rada, bar u onim profesijama gdje je to moguće? Ranka Mišić tu mogućnost sagledava kao dio globalnih kretanja:

Još od određenih preporuka MMF-a i Svjetske banke kada su počeli napadi na socijalne fondove. Ljudski vijek se produžio, a penzioni i zdravstveni fondovi su skupi i rizični. Ljudi bi trebalo da što manje koriste penziju, a da rade što duže. Sve je davalo naznake da će se stvari početi mijenjati u korist kapitala, a ne u korist čovjeka. Kapital se toliko odrodio od čovjeka da upravlja svim procesima, a odgovor radnika, globalno, nije bio adekvatan, pobune su sporadične, čak se radnička i ljudska prava revidiraju. Sve ovo stremi ka jednoj potpunoj nesigurnosti i naravno da se mnogi plaše da neće imati izvjesnu budućnost, sigurno radno mjesto, jasnu sliku zdravstvenog osiguranja i trećeg životnog doba. Revidiranje radničkih prava se već dešava, a signal toga su rad od kuće i nesigurna i atipična radna mjesta koja ne podrazumijevaju ugovor o radu „za stalno“.

Ona ističe da u našoj zemlji čak i izgradnju autoputa nazivamo „projektom“: nakon završetka rada, radnici  se otpuštaju da bi čekali novi “projekat”. Zbog toga smatra da ne smijemo izgubiti tradicionalne oblike ugovora o radu koji garantuju zaštitu radnika:

Mi nismo bogata država koja može to podnijeti u ekonomskom smislu. Ta dešavanja nisu usmjerena ka zaštiti čovjeka, nego fleksibilizaciji radnog ugovora i angažmana. Sve je podređeno kapitalu. Manje se daje, više se uzima, guši se svaka mogućnost otpora.

A upravo je otpor ključna riječ. Borba za radnička prava iziskuje koordinaciju zainteresiranih, njihovu interakciju, zajedništvo, solidarnost. Sve bi to moglo biti skrajnuto u novim radnim uslovima.

Ako ljude distancirate da rade individualno s nekog mjesta, njihova komunikacija je smanjena i eventualno nezadovoljstvo situacijom ne može biti artikulisano kao stav grupe jer ste izgubili tu konekciju. Gubi se empatija i solidarnost, usmjeravamo se samo na same sebe. Smatram da „socijalna distanca“ nije nikakav lapsus nego jasna teza. I kada skinemo maske, ove stvarne, one druge se neće još skinuti, strah od drugih će biti prisutan, kaže Ranka Mišić.

Čini se paradoksalno, ali čak je i za freelancere, one koji su „sami svoje gazde“, udruživanje neophodno kako bi ostvarili makar i ona bazična radnička prava. Babić-Đaković kaže da je to upravo misija udruženja koje vodi: da se uvede kategorija samozaposlenika u Zakone o radu, sa freelancerom kao potkategorijom, kako se ne bi događale situacije u kojima se takvim radnicima može dogoditi da budu prevareni, a da ih niko ne štiti:

Bez udružene organizovane mase neće se postići ništa. Nikakve pojedinačne akcije ne mogu napraviti promjenu. Promjena može da se desi samo ako počnemo da se ozbiljno udružujemo i organizovano djelujemo. Moja lična procjena je da freelanceri još nisu svjesni da se moraju aktivirati. Većina njih su zasad samo keyboard warriors, „ratnici iza tastature“ – kritikuju, žale se, ali ne čine mnogo da svoju situaciju promjene, zaključuje ona i poručuje: Udruženje okuplja one koji su svjesni da promjena počinje od njih i da možemo uspjeti samo ako se udružimo i djelujemo zajedno, a svi slobodni radnici i radnice i svi koji žele da podrže našu borbu za prava slobodnih radnika dobrodošli su da nam se priključe.

U međuvremenu, dok uvjeti za radničku borbu ne sazriju, preostaje nam samo da sami pokušamo rad od kuće učiniti smislenim i produktivnim. Jer ukoliko ne shvati ozbiljno vlastito psihofizičko blagostanje, radnik se, bez obzira radi li na radnom mjestu ili na daljinu, može suočiti sa ozbiljnim posljedicama, primjerice tzv. burn out sindromom. Ovo stanje podrazumijeva frustraciju poslom, bespomoćnost da se borimo sa obavezama i situacijama na poslu, nezadovoljstvo radnim kolegama, sve to praćeno depresijom, psihosomatskim bolovima i „gađenjem“ prema poslu. Psiholozi ističu da je neophodno pronaći vlastite načine da se napravi odmak od rada, posvetiti se aktivnostima u kojima uživamo i shvatiti da posao neće propasti bez nas.

Kolektivno radničko blagostanje, međutim, zahtijeva trud i borbu, međusobno povezivanje, izgradnju solidarnosti i otpora. Bilo da ste samozaposlenik ili radnik na određeno, ekonomska kriza koja neumitno slijedi nakon pandemije samo će pojačati udar na radnička prava. A tada bi upravo razjedinjenost, nastala usljed epidemioloških mjera i višemjesečnog rada na daljinu, ali i neprekidnog straha za vlastito zdravlje i posao, mogla biti nepremostiva prepreka.

 

Autorica: Maja Abadžija, Izvor NARATORIUM
Photo by Anthony Shkraba from Pexels

 

Komentiraj